planet-earth-is-a-living-being

U Vojsci Srbije - gej je ok!
____________________

Uprkos netoleranciji prema gej osobama u našem društvu, u
Vojsci Srbije do sada nije zabeležen nijedan slučaj da je neko od njenih
pripadnika imao bilo kakvih problema u službi zbog homoseksualnog opredeljenja.
To tvrde u Ministarstvu odbrane, a potvrđuju i poverenica za ravnopravnost i
predstavnici LGBT zajednice, piše list "24 sata". U Ministarstvu,
naime, navode da Vojska Srbije poštuje Ustav i zakone Republike Srbije, pa u
tom smislu i ne toleriše diskriminaciju u svom sastavu ni po jednom osnovu, pa
ni po osnovu seksualne orijentacije. -
Seksualno opredeljenje nije, niti će biti prepreka za nekoga ko želi da bude
profesionalni vojnik u Vojsci Srbije. Pitanje o seksualnom opredeljenju se nije
postavljalo u regrutnom sistemu obaveznog služenja vojnog roka, a ne postavlja
se ni danas ni u jednoj od faza prijema u profesionalnu vojnu službu - kaže za
“24 sata” major Jovan Krivokapić, portparol Ministarstva odbrane. Do sada, prema njegovim rečima, nije bilo
pritužbi na probleme u službi zbog homoseksualnog opredeljenja, a problemi po
tom osnovu nisu zapaženi ni u toku redovnih provera psihosocijalnog stanja
pripadnika VS, pišu "24 sata".

Izvor http://www.blic.rs/Vesti/Drustvo/413519/U-Vojsci-Srbije--gej-je-ok

_____________

Vojska SAD ima politiku”Don't ask, don't tell “ , što bi značilo "mi ne pitamo - ti nemoj da pričaš". ”Don't ask, don't tell “ politika americke vojske je znacila da dok se za homoseksualne osobe ne zna sve je ok, ali da ces biti otpusten iz iste ako se sazna. Obamina administracija je ovo promenila tako da sada mozes otvoreno da budes gay bez takvih posledica, na primer moze partner da te doceka slobodno pri povratku iz inostrane sluzbe itd. U Americi deluje veoma mocan i uticajan gay lobby.
_____________

Haški tribunal je osudio Nikolu Šainovića na 18 godina,
Nebojšu Pavkovića na 22, Sretena Lukića na 20, a Vladimira Lazarevića na 14
zbog zločina na Kosovu 1999.
__________________

Radio Slobodna Evropa ekskluzivno u nastavcima prenosi
najzanimljivije dijelove iz knjige.

Obično sam provodila moje godišnje odmore, i po neki vikend,
na Azurnoj Obali, u Toskani ili Africi. Sada mi je žao što nikada nisam bila,
prije rata devedesetih godina, u bivšoj Jugoslaviji niti u Dalmaciji. Poput bilo
kojeg obrazovanog Evropljanina, znala sam po nešto o Jugoslaviji, zahvaljujući
onome što sam pročitala u školskim knjigama ili što bih čula na TV vijestima,
prije svega programima za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Mnogi
Evropljani, uključujući i mene, gledali smo na Jugoslaviju sa nostalgijom.
Doživljavali smo je kao neki veliki eksperiment, jedan romantični pokušaj da se
uredi zajednički život jednog konglomerata južnoslovenskih naroda, pokušaj da
se prevaziđu kulturne i religiozne razlike i da se izgradi jedno multietničko
društvo - ništa drugačije od Švajcarske- da bi ti narodi, a ne neki stranac u
njihovo ime, izvlačio profit iz bogatstva njihove zemlje i rezultata njihovoga
rada. Jugoslavija se, kao mnoge evropske zemlje, pojavila na ruševinama Prvog
Svjetskog rata. Zapadne republike - Slovenija, Hrvatska i BiH, uključujući i
neke dijelove Srbije - jednom su bili dio nestalog Austrougarskog carstva.
Istočne republike - Crna Gora, Makedonija i najveći dio Srbije uključujući i
pokrajinu Kosovo, - pripadali su jednom drugogm svijetu, takođe nestalom,
Otomanskom carstvu, mješavini jezika, religija i naroda, kojima je vladao
svemogući sultan. Kao što je slučaj u mnogim drugim evropskim zemljama, i u
bilo kojem dijelu svijeta, veliki broj građana stare Jugoslavije - Srbi,
Hrvati, Slovenci, Crnogorci, Makedonci, Albanci, Muslimani iz Bosne i
Hercegovine, Crne Gore i dijela Kosova, i svaka moguća kombinacija svih ovih -
gledali su na svijet i njegove stanovnike kroz etničku prizmu. Pri tome sami
sebe nisu ocjenjivali na osnovu onoga šta su postigli, već na osnovu kulturnih,
ekonomskih i naslijeđenih religijskih razlika i uzajamne ljubomore. Traume balkanskih
ratova iz 1912. i 1913. godine, Prvog svjetskog rata i opasnost od dominacije
jedne strane sile, doprinjeli su stvaranju, 1918. godine, jedinstvene države
Jugoslavije. Nacistička Njemačka je 1941. godine okupirala i podijelila
Jugoslaviju, dajući nacionalistima i ekstremistima kontrolu nad velikim
dijelovima podijeljene zemlje, uglavnom redukujući Srbiju i povećavajući
teritorij Hrvatske. Ekstremisti su manipulisali i iskoristili razlike koje su
dijelile narodne bivše Jugoslavije - iskoristili su strasti i mržnju da okrenu
jedan narod protiv drugoga, Srbe protiv Hrvata i Srbe protiv Muslimana.
Rezultat je bio krvoproliće, naročito od strane Hrvata protiv Srba: više od
polovine jugoslovenskih žrtava u Drugom svjetskom ratu pale su od ruke drugih
jugoslovenskih naroda. Nakon rata, komunistička vlada sa Josipom Brozom Titom
na čelu, koristeći kombinaciju političke represije i ekonomskih subvencija,
uspjela je da harmonizuje međuetničke odnose. Godinama su mnoge zapadne
diplomate, naučnici i novinari, ocjenjivali ove metode kao ispravne. Sjećam se
kako su za vrijeme ratova devedesetih godina televizijski programi u Italiji i
Švajcarskoj podžavali tezu da se radi o "antičkoj mržnji", duboko
ukorijenjenoj kroz vijekove između Srba, Hrvata, Muslimana i Albanaca i da je
to glavni uzrok raspada Jugoslavije. Ono što sam ja zaključila na osnovu
literature, potvrdilo je ono što sam i očekivala da ću naći: na kraju se pokaže
da kulturne i socijalne okolnosti same po sebi ne proizvode ratne zločine.
Ljudi su ti koji čine zlodjela, ljudi podstakuti političkim i vojnim vođama….

** * **
Na isti način Jugoslavija devedesetih godina je srušena od
jednog relativno malog broja ljudi i žena, od kojih su mnogi bili korumpirani i
spremni da podstaknu vlasiti narod da počini masovne zločine. Glavni krivci su
Srbin Slobodan Milošević i Hrvat Franjo Tuđman i njihovi poslušnici: muškarci i
žene koji su ovaploćenje onoga što je Spinosa prezirao, muškarci i žene koji su
osvojili vlast i težeći da tu vlast sačuvaju i prošire usmjeravali su strah
vlastitih naroda u histeriju, stavljajući jedan narod protiv drugoga. Ova
realnost se pokazala još 1914. godine. U uvodu moga izlaganja na procesu
Slobodanu Miloševiću citirala sam predsjednika Međunarodne komisije koja je
istraživala uzroke i posljedice balkanskih ratova, barona D'Estournelles de
Constant. U uvodnom dijelu Izvještaja Komisije o ratovima 1912-1913, baron je
napisao: "Istinski krivci su oni koji su zapalili javno mnijenje i koji
su, koristeći ljudsko neznanje i neobaviještenost, širili uznemiravajuće vijesti,
plašili narod, uzbudili vlastitu čak i druge države u susjedstvu. Stvarni
krivci su oni koji su, za vlastite interese i potrebe, izjavljivali bez
prestanka da je rat neizbježan, čineći ga na kraju zaista neminovnim, tvrdeći
da je nemoguće izbjeći sukob. Stvarni krivci su oni koji su žrtvovali opšte
interese zarad vlastitih, ličnih interesa, oni koji su vezali državnu za jednu
neplodnu politiku sukoba i odmazdi. Ustvari, nema spasa, nema izlaza niti za male
niti za velike države, izvan saveza i koalicija"….

** * **

Rat u BiH je počeo je u proljeće 1992 godine, kada su
članovi srbijanske tajne policije iz Beograda pustili sa lanca svoju bandu
ubica koji su u Bijeljini posijali smrt. U sedmicama koje su slijedile, ova
banda iz Beograda, zajedno sa paravojskom i odredima smrti srbijanske tajne
policije, napadali su jedan za drugim gradove u istočnoj Bosni. Obrušili su se
na Muslimane koji su u tom regionu činili većinu stanovništva. Ubice, među
kojima je bilo psihopata izvučenih za tu priliku iz ludnica i zatvora, radili
su za platu, za prisilni seks i otimačinu. Svaki Srbin koji je pokušao da se
odupre ili je gledao da zaštiti nekog svog prijatelja Muslimana, rizikovao je
život. Komšije su se okrenule protiv komšija. Užas Sarajeva, slike
koncentracionih logora, ljudi, žene i djeca natrpani na željezničke vagone i
deportovani, punili su televizijske vijesti svako veče u toku tri i po godine
rata. Franjo Tuđman protivio se postojanju nezavisne Bosne i Hercegovine. Na
jednom sastanku sa svojim savjetnicima i grupom hrvatskih nacionalista iz BiH,
27.decembra 1991. godine, Tuđman je ustvrdio kako predstojeća podjela Bosne i
Hercegovine nije samo pitanje koje se tiče Srba već je rezultat
srpsko-hrvatskog pokušaja da zavladaju njenom teritorijom. Na tom sastanku
Tuđman je podvukao da se ukazala prilika da se proširi Hrvatska država na račun
BiH. "Došao je čas", obznanio je Tuđman, "da prihvatimo priliku
da bi ujedinili hrvatski narod u okviru što je moguće širih granica…".
Nakon ovoga sastanka počeli su napadi Hrvata na Muslimane u Januaru 1993.
godine, i trajali su naredne tri godine…..

** * **

Jedno od mojih osnovnih zadataka kao glavnog tužioca Suda u
Hagu bilo je traženje pravde za žrtve zločina. Rat u Hrvatskoj 1991. godine
prouzrokovao je između 10.000 i 15.000 mrtvih i nekoliko hiljada ranjenih.
Nakon nekoliko godina diskusija između političara i novinara o broju žrtava u
ratu u BiH, procjene variraju od 25.000 do 329.000 poginulih. Specijalisti za
demografska pitanja iz moga ureda su ponudili najbolju procjenu koju sam imala
prilike da vidim: 103.000 poginulih, od toga 55.261 civila. U konfliktu na
Kosovu 1998. i 1999., broj poginulih Albanaca se kreće između 9.000 i 12.100,
pognulih Srba, civila i vojnika bilo je oko 3.000. Procjenjuje se takođe da je
na Kosovu bilo 3.000 nestalih, što obuhvata 2.500 Albanaca, 400 Srba i 100
Roma. NATO bombardovanje je prouzrokovalo ukupno 495 mrtvih civila, svi Srbi.

Izbor iz knjige prevela sa talijanskog i priredila Azra
Nuhefendić

Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1079753.html
__________

DOSADNA I DEBELA NOVINA "POLITIKA"

Meni uopste nije jasno ko jos cita te dosadne novine? "POLITIKA" objavljuje kilometarske tekstove koje niko nema vremena da procita . "POLITIKA" je konzervativan,umiven ,gradjanski list blizak vlastima . U tim novinama nema "mesa",to jest nema atraktivnih i zanimljivih sadrzaja. "POLITIKA" bi morala da se ugleda na "BLIC" ako planira da poveca tiraz. Kad god sam uzeo "POLITIKU" da je prelistam pogledao bih samo male oglase,i citulje. Sem te dve rubrike u tim novinama nema nista interesantno. Clanci novinara "POLITIKE" izgledaju kao da su napisani u kabinetima aktuelnih politicara,sterilni su,suvoparni i dosadni. Mislim da je novina "POLITIKA" danas na najnizim granama od svog osnivanja jer je postala dosadna i sterilna. Da ne govorim sad o tome da je to jedna debela novina koju je tesko prelistavati . Iako "POLITIKA" ima pretenzije da bude srpski "MOND" mislim da je ona jako daleko od toga!